slide show
| HR | ENG |
Naslovnica Biografija Izložbe Kritike Galerija Vlakovi Zidovi Kontakt
.: Branko Bobic - artist







































O Branku Bobiću



Od svih ciklusa koji se, u već četrdesetogodišnjem slikarskom stažu, pojavljuju u opusu Branka Bobića, ona, motivski i sadržajno, možda najmanje atraktivna nosi potencijalno najvažnije likovne poruke.

Bobićev slučaj nije izoliran, jer ćemo i u radovima mnogih drugih slikara naići na slična pravila. Pri tome, oprez: nije to formula koja bi se mogla automatski primjeriti na sve situacije niti je njezina paradigmatičnost takve prirode da isključuje slučaj ili suprotnu tendenciju. Ali, ovdje se nameće kao lijepi primjer onoga starog bravila da se istina nalazi u dubini stvari, a ne a njezinoj površini, da je slikarska bit pohranjena u gustini sadržaja, a ne u njezinoj protočnoj slici i da su problemi detekcije prije intuitivne nego vizualne naravi. Bobićeva je moć zatvaranja ciklusa uvjerljiva, stil koherentan, a vrijednost ujednačena. I kraj uvažavanja varaždinskih veduta nostalgičnih prizvuka ili turobnih krajolika uz rijeku ili pak simboličkih slika posljednjih parnjača, ne dvojimo da ciklus u čijem je središtu «neatraktivan» motiv zida, sa tek nešto malo zanimljivih sadržaja ili detalja plakata, bačvi, limarije i dasaka, najuzbudljiviji po svojim imanentnim i internim likovnim vrijednostima.

Bobić, osim u nekoliko iznimki, nije revnosni opisivač ili otvoreni dokumentarist: njegovi pridravski pejzaži prije opisuju tip krajolika nego što bi prikazivali zatečeno stanje, njegovi vlakovi su prije imaginarij muzealnog nostalgičara nego zapis rekonstrukcijskog karaktera, a krovovi, ulice i trgovi grada nose tek melankoliju nekog, već imaginiranog, stančićevskog Varaždina. Prizori zidova, pak, još su više lišeni imperativa objektivnosti. To, dakako, jesu zidovi sa fasada i ograda njegova grada, ali oni nisu nositelji informacije o lokalitetu : u krajnjem slučaju Bobićevi motivi mogli bi pribadati bilo kojem mjestu, a da ne naruše cjelovitost i izvornost prizora. Ova činjenica dozvoljava, pa i omogućava, da se autorska interpretacija razvije upravo po liniji odgovornosti za kvalitetu stila, vrijednost forme i istinitost doživljaja. Svježina interpretacije, spontanost postupka i kompozicijska sloboda, s druge strane, daju mogućnost za zaključak da su slike iz ovoga ciklusa rađene bez utega koju svako tezično slikarstvo neminovno nosi. Vezanost uz motive i sadržajna gustoća nisu, dakako, same po sebi faktori ograničenja; nesporazumi nastaju kada interpretativni postupak postaje zarobljenik motiva i ovisnik o jasnoći i prepoznatljivosti.

Na ciklusu «Zidovi» Bobić je jedino obvezan slijediti svoj instinkt, osjećaj i likovni credo.

Davno, na početku njegova bavljenja spomenutim motivom zapazili smo autorov interes za materiju, za organičke strukture, pa i stanovitu notu nadrealističkog ugođaja, gotovo na tragu one fantazije oronulog zida sa kakvim se Detoni, još prije rata, bavio na svojoj čuvenoj slici. Bio je to, u Bobićevom slučaju, interes za ugođaj melankolije kakvu ti prizori nose, za stanja obilježena korozivošću i prolaznošću. S druge strane, ikonografija derutnoga zida i zaboravljenih, otpadnih stvari nosi nesumnjivo i stanovitu fascinaciju predmetom, ali ne u njegovom funkcionalnom značenju nego u njegovoj metaforičkoj dimenziji. Onda još nismo zapazili, a danas spominjemo kao konstantu, «glazbenu» komponentu koja je prisutna diskretno i gotovo indirektno, ali na gotovo svim slikama iz «zidnoga» ciklusa. Nije riječ o muzičkoj asocijaciji koju bi struktura i forma njegovih slika proizvodila već o motivskom prisustvu različitih sadržaja iz glazbenog života. Oni nisu eksplicitni već indirektno prikazani: na većini Bobićevih slika zidovi su oblijepljeni plakatima i drugim pisanim informacijama ili, bolje rečeno, ostacima grafičkih informacija. Kao na Rotellinim slikama i ovdje smo prebukirani poluinformacijama, fragmentima, dekolažima i ostacima nekadašnjih plakatnih poruka, a ono što čitamo tek je blijedi refleks prvotnoga stanja. No i kraj toga jasno čitamo duh jednoga, patinom obilježenog ambijenta, duh grada čijim ulicama i trgovima tiho odzvanja melodija nekog prošlog, tihog i smirenijeg vremena.

Marijan Špoljar



O Branku Bobiću



Slikarstvo Branka Bobića bilježi sjajne uspone. Kada nam se učini da se više nema kamo razvijati, ono tada dosegne novu stvaralačku dubinu. Posvećen slikarstvu do kraja, Branko Bobici svoj umjetnički teritorij gradi tkanjem od pređe profinjene imaginacije. Svojom čudesnom upornošću Bobić je izgradio fascinantan svijet željeznica koje nam slikovitom narativnošću i raskošnom slikarskom izvedbom govore o minulim vremenima. Od njegovih slikarskih početaka željeznički motivi pojavljuju se kao trajan sadržaj njegova slikarstva. Živeći neposredno uz nasip kojim prolaze vlakovi, Bobić je pronašao svoju slikarsku preokupaciju. Kao nesvjestan doživljaj pohranjenih slika, oblika i zvukova, ona je živjela u njemu i prije no što je počeo slikati. Naslušao se i nagledao pojavljivanja vlakova u daljini, brza primicanja i zamicanja popraćenoga poznatim zvučnim dekorom pištanjem lokomotiva i jednoličnim lupanjem željeznih kotača o tračnice. Zamamna poezija metalnoga stroja koji nadrealnom bukom para tišinu krajolika protkanu pjevom ptica. Ta neobična vremenska dimenzija stroja brzina kojom dolazi i odlazi dramatskom intenzivnošću narušava uobičajenu percepciju čovjeka I njegov dotadašnji način razumijevanja vremena i prostora.

Slikarski vremeplov Branka Bobića sadržava melankoličan ton. On ne slika današnje suvremeno dizajnirane vlakove što ih pokreče elektrika. Njega zanimaju "njegovi" vlakovi, koji su pohranjeni u ropotarnici siječanja. Zanimaju ga metalni valjkasti veterani dostojanstvenog oklopa što se prigušeno svjetlucaju na ranojutarnjem suncu. Peroni i kandelabri, rampe, signali i tračnice, sve su to rekviziti kod pomoću kojega u talozima prošlosti traži svoje (inače) izgubljeno vrijeme, a slike, bez obzira na izblijedjele obrise i zagubljene detalje, postaju metafore pronađenoga vremena. Bobić naravno, ne teži, rekonstrukciji, jer i sam predobro zna da od ostataka siječanja u formalin likovnog svijeta treba revitalizirati samo ono što je bitno.

Lajtmotiv Bobićevih slika jesu lokomotive koje, obavijene velom pare, jure kroz krajolik te se svojim plosnatim "njuškama" pomaljaju iz nepoznatog smjera ili pak zamiču neosvijetljenim predjelima Imaginacije. Bilo da izranjaju iz plavkastih koprena pozadine ili smečkaste game sjenovitih perspektiva perona, bilo da im se priključuju vagoni i atributi prostora ili apstrahirane plohe okoliša, one su ponajprije temelj od kojega počinje likovna razrada. Bobić je, ne zaboravimo napomenuti, svoje slikarsko umijeće stjecao pomnom razradom tonskog slikarstva, finim kročenjem svjetla I sjene, suzdržane kolorističke game. Narativni spletovi nastaju odmjerenim komponiran]em lazurnih namaza čijom postupnom gradacijom izranjaju čvrste trodimenzionalne forme predmeta smještene unutar kadra slike u određenu matricu perspektive koja stvara iluziju dubine.

Zbog svega toga slike Branka BobIća dosegnule su visoke zanatske standarde kojima vječito optače svoj prepoznatljiv ikonografski repertoar. Pritom zadivljuje njegova sistematičnost. Ponavljanje motiva koje slikarski cizelira dok ne postigne ono što je zamislio. Kao da nam želi kazati o svome stalnom stvaralačkom nezadovoljstvu koje ga navodi na neprekidno usavršavanje. Bobićev kreativni potencijal raste, što je kod mnogih slikara s godinama veliki problem. Njegov nepresušan radni elan govori nam da puno toga on još vidi pred sobom što smjera učiniti. Na nama je da sa znatiželjom iščekujemo njegove nove slikarske pronalaske.

Damir Grubić



Kolodvori Branka Bobića mjesta su odlaska, ali ih slikar nikad ne napušta: ostaje privržen njihovim svjetlima i mrakovima, oni su zarobljeni svojim zidovima oblijepljenim besmislenim plakatima koji razjedaju žbuku, u kontralihtu ocrtavaju se tamne mase stanične arhitekture. U pozadini je noćno nebo tamno, maslinasto ili se razgara u sutonjim vatrama koje svrdlaju uporni vlakovi. Slikar još živi u vrijeme prvog naslikanog kolodvora, Monetove La gare Saint-Lazare (1876.):, lokomotiva na peronu teško dahće i para se dramatično ocrtava na svijetlom fondu kao olujni oblak pred nevrijeme. Sve je dramatično uskovitlano, kolodvor je poput inscenacije Shakespearovog Kralja Leara. Koliko asocijacija, onih iz slikarstva i literature! Malo je koji slikar, poput Bobića, tako poetski uzbudljivo i uznemireno doživio motiv kolodvora kao scenski prostor na dramu.

Josip Depolo



Bobić svojim dravskim motivima i pejzažima zapravo dokazuje ne samo punu zrelost nego i dograđenost osobne likovne poetike, u kojoj uz obogaćenu "bobićevsku" ikonografiju sada dominira specifičan, rezolutan način tonskog slikanja, kao i izraziti metierski dinamizam i izvedbeni perfekcionizam.

Ernest Fišer



Branko Bobić je uistinu jedna od tih osebujnih prilika koja se prije niza godina pojavila (1969.) na margini našeg slikarskog obzorja, no ne zato da bi se jednog dana moglo reći: "Bio je jednom talentiran, no ugasio se", kao sto se to često dešava, već da bi postepeno upornim radom i samoobrazovanjem, taj tada sirovi talent, poprimio čvrste obrise oformljene slikarske osobnosti. Naravno, Bobićev predeni put nije bio niti brz niti jednostavan, a nije ni završen. Sve one zamke koje očekuju bilo koga tko se upušta na taj samotni put slikarstva, u naše vrijeme vratolomnih promjena stilova, pokreta, trendova, odioznosti spram umjetnosti prikrivenom slatkorječivom hvalom, to su opasnije za onoga tko nema sustavno obrazovanje, tko zavisi od dobrog ili zlog naputka gosta namjernika koji u dvije tri riječi apsolvira ono sto je ta osoba izvlačila u groznim mukama sumnje ili izbacivala iz sebe u trenucima egzaltirane samouvjerenosti, stalno se boreći s nedostatnim izražajnim sredstvima, tek ih svladavajući usput iz koraka u korak, iz slike u sliku, nalazivši se često u situaciji da neka slika ostaje nedovršena iii nedorečena samo korak pred rješenjem, samo korak do domišljenosti.

Miroslav Gašparović



Pejzaži su "otkrili" Branka Bobića, bili prvi rezultat vrijedan pažnje ovog izvanserijski talentiranog samouka. Bobić u njima rasprostire svoj raskošan urođen osjećaj slikarske paste, boje i moć izricanja atmosfere riječnih svitanja i sutona. U naraciji Iirićan, uspio je u tim svojim vizuelnim preokupacijama zadržati izraz čvrstog slikarskog postupka i osobnost upotrebljene skale tonaliteta.

Darko Sačić



www.000webhost.com
www.brankobobic.com